„Informaciona pandemiologija“

0

Piše: Dejan Ilić

Odavno se zna da svako dobro donosi i ponešto loše, ali i obratno. Isključivo i samo fokusirajući se na internet, možemo reći da je internet dobar alat. Ali, kao i u svakom zanatu, postoje dobri i loši majstori. Isto važi i za internet. Korisnici interneta spadaju u sve grupe, uglavnom dobre, manje dobre i loše.

Za vreme raznih situacija, koje nisu uobičajene, poput vanrednih, internet je odlična platforma kojom možemo da budemo u kontaktu sa našim rođacima, prijateljima i poznanicima. Međutim, ako se vratimo samo nekoliko godina unazad, za vreme velikih poplava, želeći da saznamo što više, često smo bili žrtve nedobronamernih i neproverenih informacija „iz prve ruke“. Nakon proteklog vremena, sada smo u stanju da odlično razlučimo šta je bilo dobro a šta ne.

Ovogodišnja pandemija (kako su je proglasili u svetu) nepoznatog, a odavno poznatog virusa, kojeg su istraživali virusolozi iz SFRJ, izazvala je pandemičnu histeriju dezinformacija. Ovoliki broj informacionih pandemiologa nije do sada zabeležen.

Ako preskočimo i to, novost u obrazovanju dece u osnovnim i srednjim školama postala je nastava na daljinu. Nedovoljno spremni za ovakav izazov, nastavnici i profesori iz cele Srbije hrabro su se uključili u televizijska predavanja, bez obzira što nikada nisu imali takva iskustva. Sa te strane, zaista možemo samo da konstatujemo da su svoj posao uradili maksimalno dobro.

Ono što se može zameriti i treba ukazati odmah je da su pojedini nastavnici i profesori koristili pojmove nepoznate u srpskom jeziku. Uglavnom su to neki anglicizmi kojima nije mesto, pogotovu ne u predavanjima. U predmetima poput srpskog jezika ili matematike srećom nije bilo takvih propusta. U nekim drugima je bilo. Zapanjujuće je i da su seminari koje su organizovali izdavači udžbenika putem interneta bili, u tom smislu veoma diskutabilni.

S obzirom da sam prisustvovao takvim seminarima (koji se drugačije zovu „Webinari”, jedini sam reagovaо na neprimerene pojmove koje ne poznaje srpski jezik. „Čet“, „link“, i gomila takvih reči, imaju svoje pojmove u našem jeziku ali, „hendlovanje“ stranim rečima је možda pridavalo neku, za mene nerazumljivu, težinu.

Sa treće strane, đaci kao đaci, prilagodili su se novonastaloj situaciji kako su znali i umeli. Oni koji su do tog trenutka radili pošteno svoj posao, nastavili su na isti način i to je bilo očigledno.

Oni koji nisu bili redovni, ostali su dosledni sopstvenom ponašanju.

Mali broj neredovnih, pokušao je nekako da se izvuče, ali bez puno uspeha.

Najzanimljivije je ipak bilo kada su učenici slali svoje domaće zadatke pa kada stignu, putem elektronske pošte ili Gugl učionice ili putem Viber grupe, lako su se mogli uporediti međusobno, pa se često dešavalo da su pojedini đaci imali identične greške i to na istom mestu i koraku rešavanja zadataka.

Šta će đaci. Verovatno im niko nije rekao ili nisu imali gde da vide da je korišćenje tuđeg rada ipak neprimereno, ali valjda će i to naučiti.

Možda je ipak došlo vreme da se i mi zapitamo, gotovo svi od reda, šta to radimo, barem kada je internet u pitanju. Da li nas prividna sigurnost sopstvenog okruženja čini hrabrijim nego što zaista jesmo ili nas fizička nedodirljivost sa drugim osobama čini moćnijim, teško je reći.

Najverovatnije bi se odgovor mogao pronaći u dvema kategorijama korisnika: oni koji ne znaju i oni koji znaju.

Oni koji ne znaju spadaju u grupu ljudi koji nisu obavešteni da svaki računar ima poseban i jednistven „matični broj“ proizvođača, baš kao što i svako do nas ima jedinstveni matični broj građana. Zatim, svaki računar koji je povezan na internet, povezan je preko nekog pružaoca takvih usluga i čiji sistem beleži svaki milisekund koji provedemo umreženi, baš kao što se radi i u sistemima mobilne telefonije gde se svaki vid komunikacije beleži i čuva minimum dve godine po zakonu a maksimum najverovatnije neograničeno.

Oni koji su obavešteni, e ti rade ili za novac ili za neke grupe ljudi, pa se opet sve svodi na novac i naravno, imaju nekakvu zaleđinu za svoj posao.

S toga, svaka objava uz aniniman potpis, može biti anonimna samo vama ili meni ali drugima nikako. Na kraju krajeva, jednom objavljena slika, pisana objava ili evo i ovaj tekst, trajno ostaju negde zabeleženi da bi se jednog dana možda, iskoristili uglavnom u nedobronamerne svrhe.

Mislite o tome!

Share.

Leave A Reply